Više od 140% rasta u nepunih šest godina: kako Hrvatska odgovara na potrebe autističnih osoba?
Prema novom izvješću Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, u Hrvatskoj je evidentirano 7.860 autističnih osoba. U prošlogodišnjem izvješću taj je broj iznosio 6.909. To je povećanje za 951 osobu, odnosno 13,8% u odnosu na prethodnu godinu.
Kada pogledamo dulje razdoblje, promjena je još izraženija. Broj evidentiranih autističnih osoba povećao se s 3.263 u 2020. na 7.860 u 2026. godini. Riječ je o rastu od 140,9% u nepunih šest godina.
Za sustave zdravstva, obrazovanja i socijalne skrbi to bi trebao biti jasan poziv na planiranje. Potrebno je znati koliko imamo stručnjaka, gdje su usluge dostupne, koliko se na njih čeka i što se događa s ljudima kada prijeđu iz jednog sustava u drugi.
Pritom je važno razumjeti što ovaj rast znači. Danas se autizam bolje prepoznaje, koriste se standardizirani dijagnostički alati, a stručnjaci i javnost imaju više znanja o njegovim različitim obilježjima. Promjene dijagnostičkih kriterija i veća svijest o autizmu također pridonose rastu broja dijagnoza. OECD u svojem izvješću iz 2026. upravo bolje otkrivanje i dijagnostiku ističe kao velik dio objašnjenja porasta među djecom i mladima u promatranim državama.
Uz autistične osobe tu su roditelji, partneri, braća, sestre i drugi bliski ljudi. Ako za ilustraciju uz svaku evidentiranu osobu računamo još dvije bliske osobe, dolazimo do oko 24 tisuće ljudi. To je okvirni izračun, a ne službena statistika: obiteljske se mreže razlikuju i mogu se preklapati. Ipak, pokazuje koliko je širok krug ljudi za koje dostupnost podrške može imati neposredan utjecaj na svakodnevni život.
U radu Saveza i naših udruga članica vidimo što se događa kada podrška nije dostupna. Obitelji traže stručnjake, povezuju ustanove, usklađuju termine i pokušavaju saznati koja prava mogu ostvariti. Uz sve to moraju uskladiti posao, troškove i obiteljski život. Posebno teško pitanje ostaje što će biti kada roditelji više ne budu mogli pružati dosadašnju podršku.
Na tematskoj sjednici saborskog odbora u travnju ove godine ponovno su istaknuti nedostatak rane dijagnostike i intervencije, regionalne razlike, manjak stručnjaka te nedovoljna povezanost sustava i cjeloživotna podrška.
Isti se problemi ponavljaju u iskustvima roditelja i stručnjaka prikupljenima kroz projekt „Autizam – s margine u centar“. Vrtići i škole trebaju dostupnu stručnu podršku. Zdravstvene ustanove trebaju educirane djelatnike i prilagodbe komunikacije, prostora i postupanja. Socijalne usluge moraju biti dostupne i nakon završetka školovanja.
Budućnost pritom ne ovisi samo o tome koliko će novih osoba dobiti dijagnozu. Djeca koja danas pohađaju vrtiće i škole za nekoliko će godina trebati podršku u odrasloj dobi. Te potrebe možemo predvidjeti i za njih se pripremiti. Potrebno je planirati obrazovanje, rad, zdravstvenu skrb, stanovanje i život u zajednici, uz uvažavanje različitih sposobnosti, želja i potreba autističnih osoba.
Upravo zato zagovaramo Nacionalni plan za autizam. Kroz duži period i više desetljetno praćenje dostupnosti i provedbe usluga, iskustva niza udruga članica diljem Hrvatske te osoba u spektru autizma, SUZAH je u radnom nacrtu prijedloga nacionalnog dokumenta izdvojio područja i razradio konkretne prijedloge.
Za izazove na koje upozoravaju novi podaci posebno su važne četiri povezane skupine mjera:
- Urediti put od prve sumnje do podrške. Uvesti jedinstveni protokol upućivanja, ojačati multidisciplinarne timove u različitim dijelovima Hrvatske i omogućiti razvojnu podršku prije završetka pune dijagnostike kada postoji opravdana razvojna sumnja. Obitelj od početka treba znati kome se obratiti i što slijedi.
- Osigurati stručne kapacitete vrtićima i školama. Utvrditi nacionalni standard podrške, povećati broj edukacijskih rehabilitatora, logopeda, psihologa i drugih stručnih suradnika te razviti regionalnu stručnu podršku ustanovama koje nemaju dovoljan vlastiti kadar.
- Prilagoditi zdravstvenu skrb i jasno urediti postupanje u krizi. Sustavno educirati zdravstvene djelatnike, razvijati dostupnu podršku mentalnom zdravlju i osigurati kontinuitet skrbi pri prelasku u odraslu dob. U kriznim situacijama mora biti jasno tko preuzima odgovornost i kako različiti sustavi surađuju.
- Pripremiti podršku za život nakon škole. Tranzicijske planove treba izraditi prije završetka školovanja, uz razvoj dnevnih i mobilnih usluga, stanovanja uz podršku i podržanog zapošljavanja. Osoba i obitelj trebaju unaprijed znati koje će mogućnosti imati na raspolaganju.
SUZAH-ov nacrt doprinos je izradi javne politike.
Država treba preuzeti odgovornost za formalni proces, povezati nadležne resore i osigurati financiranje. Svaka mjera mora imati nositelja, rok i pokazatelje prema kojima ćemo moći pratiti što je ostvareno. Autistične osobe, obitelji i njihove organizacije trebaju sudjelovati u izradi i praćenju plana.
