Savez udruga za autizam Hrvatske izražava duboku zabrinutost i tugu zbog okolnosti koje su dovele do prestanka pružanja usluge organiziranog stanovanja koju je kroz petnaest godina razvijala i održavala Udruga za autizam Zagreb. Ovaj gubitak nije posljedica manjka volje, truda ili stručnosti zajednice, nego pokazatelj ozbiljnog sustavnog problema koji se tiče cijele države i njezine obveze prema autističnim osobama.

Odlazak jednog od najznačajnijih primjera kvalitetne podrške u zajednici dolazi u trenutku kada Europska unija snažno naglašava važnost deinstitucionalizacije. Europske smjernice jasno ističu da države članice moraju razvijati održive modele podrške u zajednici – uz stabilno financiranje, kontinuiranu stručnu podršku i dostupno stanovanje. Hrvatska je preuzela obvezu provoditi načela Konvencije o pravima osoba s invaliditetom i EU Disability Strategy 2021–2030, uključujući pravo na život u zajednici i pravo na izbor gdje i s kim osoba živi. Prema europskim dokumentima, organizirano stanovanje i mali, lokalno ukorijenjeni modeli podrške nisu luksuz, nego temeljni uvjet ostvarivanja ljudskih prava.

Upravo zato je posebno bolno primijetiti da modeli koji su dokazali svoju vrijednost i rezultirali stvarnim poboljšanjem kvalitete života autističnih osoba nisu pronašli svoje mjesto u održivom sustavu podrške. Roditelji, obitelji i članovi UAZ-a stvorili su stambene zajednice u razdoblju kada se deinstitucionalizacija tek počela spominjati u Hrvatskoj. Njihova hrabrost, ustrajnost i ulaganje vlastitih resursa omogućili su mnogim autističnim osobama život dostojan europskih standarda – no tijekom godina pravila, financijski mehanizmi i prioriteti mijenjali su se brže nego što je sustav pružio sigurnu i predvidljivu podršku. Umjesto da ti modeli postanu sastavni dio državne politike, ostali su prepušteni nesigurnim programima i kratkoročnim projektima.

U slučaju Udruge za autizam Zagreb jasno je dokumentirano da iznos glavarine za socijalnu uslugu organiziranog stanovanja dodijeljen neinstitucionalnim pružateljima nije dostatan da pokrije rastuće troškove – i to unatoč činjenici da ista ili vrlo slična usluga za institucionalne pružatelje ostvaruje značajno veći iznos. To znači da upravo oni pružatelji koji su kreirali inovativne modele života u zajednici bivaju opterećeni financijskim uvjetima koji ne prate stvarne potrebe korisnika, dok institucije dobivaju povoljnije financiranje za istu svrhu. Posljedica je teret koji neinstitucionalni pružatelji više ne mogu iznijeti, mimo svoje volje i unatoč svom radu.

Ovaj problem ima široke implikacije jer broj odraslih osoba s dijagnozom iz spektra autizma u Hrvatskoj kontinuirano raste, a sustav za odrasle nije razvio odgovarajuće kapacitete. U takvom kontekstu, prestanak podrške u zajednici ima znatno šire značenje–ne gasi se samo jedna usluga, nego se šalje poruka da podrška izvan institucija nije dovoljna niti održiva.

To stvara opravdan strah kod zajednice autističnih osoba i njihovih obitelji.